Dok pripremam jedan post za koji čisto sumnjam da će se svidjeti baš svima, i dok razmišljam da blog "zaledim" na neko vrijeme, želim da vam pokažem neke fotografije koje su nas, jednog naoko običnog utorka vratile dvadesetak godina unazad.
Analogna fotografija me nije baš mnogo zanimala, jer (možda licemjerno) objeručke prihvatam sve novitete majke tehnologije, ne prateći ih toliko u stopu zbog finansijskih mogućnosti, ali ako ništa, čitajući članke i blogove na istu temu. U principu jesam ljubitelj, mada ne poznavalac fotografije, pa me i analogni i polaroidni snimci ne mogu ostaviti ravnodušnom. Imaju šmek, savršeno su nesavršeni i uče te da usporiš.
Kad se ideja Instagrama proširila među korisnicima iPhonea i Androida, svi koji ste posjetili App ili Play store, mogli ste primijetiti navalu aplikacija koje vam daju retro, lomo, sepia, polaroid, analog i slične efekte i filtere. Čovječe, toliko smo odmakli s tehnologijom da smo napravili puni krug i opet se vraćamo na stare staze. Mogućnost pravljenja savršenih fotografija nadmašena je i nadjačana željom da se te fotografije nekako "unište", postaraju i da im se da neka čudna svjetlost i boja.
Boja koja je nekad bila rezultat različitih filmova koje bismo koristili (sjećate li se Kodaka, Konice, Agfe, Provie?) a danas je sa par klikova dodate u nekom programu i kao da ste slikali osamdeset i neke...izdaju vas samo detalji na slikama...auta iza vas, satelitske antene na zgradama, mobiteli u rukama...
Ali taj šmek, taj nostalgični odsjaj zlatnog doba Ex-Yuge prosto isijava iz sličnih fotografija, i kad pogledate one davne snimke (možda ih nerado gledate, zbog xy razloga...nekih dragih ljudi koji više nisu tu, nekih stanova, soba, predmeta kojih više nema, ili prosto zbog stida od frizura ili modnih izričaja...), kao da vas pokosi to saznanje o prolaznosti vremena, i o nekim boljim vremenima (jer uvijek su bolja vremena koja su prošla)...
Koliko osjećaja i priča može proizvesti par loše fokusiranih fotografija? Koliko uspomena prizvati dok isprobavate analogni aparat, sasvim slučajno dobijen na poklon, čisto da vidite da li radi...? Osjećati se neukim i smotanim, jer dosad je trebalo samo napuniti bateriju i okrenuti aparat, pritisnuti dugme...niz čudnih operacija koje morate poduzeti prije nego privolite analogni aparat da radi nekako povećava odgovornost da slike uspiju...Jer, šta ako se film i ne stavlja tako? Možda ova stopica treba biti okrenuta nadolje? Koliko otvoriti blendu? Piše da je ovo za sunčano vrijeme, ali hajde da isprobam!
I onaj broj gore...brojač okidanja, broj prizora koje aparat može zapamtiti i zapisati. 36 poza, 36 pokušaja i pogreški. Niste se ni okrenuli, a brojčanik već podmuklo pokazuje da ste na pola puta. Polako, procijeni situaciju, mjesto, položaj i vrijeme. Na koju stranu okrenuti i postaviti - aparat, objektiv, sebe, predmet? Prosto - lekcija iz života.
"..jer uvek su bolja vremena koja su prosla.." A ja tebe mnogo volim sad :)
ReplyDeleteNego on topic - nateraces me da oduvam prasinu sa Hanimexa :)
Divan post...zato su i ove tvoje fotografije posebne!!!
ReplyDeleteA kakvo zaleđivanje bloga??? I mene to uhvati svako malo pa se opet vratim... ali ti bi mi puno nedostajala!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
divno si ovo napisala. podsjetila si me kako je život lijep u svoj svojoj nesavršenosti :)
ReplyDeleteja jos uvijek malo patim za analogijom, nekako imam osjecaj da sam onda radila bolje fotografije. ali zahvalna sam na digitali, ovako mogu okinut desetke tisuca fotki, ondako sam bila osudjena na manje od 100 mjesecno jer filmovi i razvijanje istih nisu bili bas jeftini. a opet malo mi fale albumi, uvijek govorim da cu razvit favorite, ali to na kraju nikad ne ucinim
ReplyDeleteKaže Andrić : "uvijek je bolje ono što je nekad bilo, a najbolje je ono što nikad nije bilo...", ali shvatam ja tebe, u ovom našem današnjem svijetu ex-Yu nam djeluje privlačno iz više razloga, i opravdano.
ReplyDeleteFotografije su ti baš lijepe, a tekst još ljepši.
Podsjeti me ovaj tvoj post na period srednje škole i fotografsku sekciju, gdje smo svake sedmice imali zadatak da napravimo određeni broj fotografija na neku temu i onda smo ih sami razvijali. Mislim da je to period života iz kojeg imam najviše (izrađenih) slika i gdje sam najviše i naučila o fotografiji, a koji mi ponekad nedostaje pogotovo jer evo sad nemam ni pristojnog aparata, a ne nešto drugo.
ReplyDeleteZato stare albume cuvam kao najvece blago. Hvala na ovom postu i extra fotkama. :D
ReplyDeleteZašto želiš zalediti blog? :O
ReplyDeleteInače je ovaj post predivan<3
Jako lijep i zanimljiv post! I posebne fotke :) Meni je možda nekako "najbolja" karakteristika starih aparata bila ta što smo razvijali sve te slike i imali opipljive uspomene, velike i male albume pune raznih fotki...a sada jako rijetko razvijamo slike, imamo ih hrpu na kompu i onda dođe neki virus ili krepa komp i odu sve te fotke i uspomene...
ReplyDeleteInteresantna tema, popraćena lijepim fotografijama. Ja bih rado malo nazad u ex-Yu, ex- mladost. ex-čaršiju i, iznad svega ex-sigurnost (o manama neću, ima ih svako doba i svaki sistem).
ReplyDeleteodlicne fotke!i ja obozavam analogne fotografije :)
ReplyDeletepredivno <3
ReplyDeleteLijepa priča, Biberlee. Lijepo uhvaćeno svjetlo. Kao u zamci. Razumijem ako želiš usporiti. Samo, vrati se!
ReplyDeleteZnam taj osecaj, imam punu kutiju starih slika, to je za mene bio bezbrizan period i tako mi fali...sad da si blize ja bih te zagrlila! Ako zamrznes, vrati se! Tako je i meni bilo dosta svega pa sam malo prestala, nesto promenila i sad mi je kul. ;)
ReplyDeleteDivan post :)
ReplyDelete:)
ReplyDeleteEto, u tom si me moodu ostavila s postom. Nemam ti što više dodati :)
Odlican post :)
ReplyDeletejep, uvijek i svakom od nas se u čekanju boljih vremena čini da su ona već iza nas... jer smo takvi da pamtimo samo dobre stvari, a to bi valjda tako i trebalo bit :D
ReplyDeleteako zamrzeš blog... nadam se da se isto neće desiti i s tobom <3
Fotke su stvarno nesto posebno!
ReplyDeleteDivan post!
A bas je lep ovaj post :) Ja sam 2002. kupila analogni fotoaparat, bio je to prvi koji je bio samo moj i bila sam beskrajno srecna, konacno se niko nije bunio u stilu:"A daaaaj, pa sta ces se tu slikati???" Samo tri godine kasnije vise (skoro) niko nije koristio takve aparate i nestalo je dugo promisljanje gde cemo se i kako slikati kao i ona strepnja dok se ceka da se urade slike. Eh... :)
ReplyDeleteMeni su slike prelijepe i tako divne.
ReplyDeleteU biti vecinu svog novca trosim na analogne fotografije, sto na filmove,
na aparate i na razvijanje.
Ne volim ja te instagram umjetnike :D
I sve fotografije izgledaju kao "vintidz", devalvirale su zbog kolicine i istovrsnosti.
*Sve vise se veliki fotografi vracaju analognoj fotografiji.
Pa mozemo i mi "mali" fotografi :)