Oni, s druge strane, zaista su posebni. Svaki dan mogu da se raduju najmanjim stvarima. Iskreno znaju da se nasmiju i da se obraduju. Nemaju osjećaj za vrijeme i konačnost. Ne znaju šta je mržnja.
Svaki dan do Bajrama, od 12 do 13h stoje na trgu i prodaju čestitke koje su sami izradili, i tako skupljaju novac za održavanje svog Centra. Jutros sam tuda prošla s tatom i svratili smo da kupimo čestitke. U roku od 5 sekundi, moj tata se pretvorio u dijete! Raspametio se! Uzeo je od svakog po jednu čestitku, i dugo dugo sjedio zamišljen i sjetan..."Kolike smo samo budale..." - samo to je rekao.
Ovdje možete vidjeti neke od slika i nadam se da ćete i vi svratiti da kupite čestitku. Besplatno ćete dobiti i dozu najpozitivnije energije, da vam potraje čitav dan.
Imas neverovatnog tatu!
ReplyDeleteGodinama sam radila na prikupljanju sredstava za centar za autisticnu decu..radilo je par meseci i onda isekli finansije :((
Prosto ne mogu da se nadivim s' koliko kreativnosti i ljubavi su napravljene ove cestitke :)
Ne razmisljamo o njima dok to ne osetimo na sopstvenoj kozi..
Hvala, I!
DeleteNe možeš vjerovati kako su vlasti neosjetljive na slične projekte, kao da su roboti u foteljama...
Oni su zaista posebni.I kod nas na tržnici s vremena na vrijeme prodaju čestitke,i kad god prođemo,nema šanse da se ne zaustavimo,da Juraj s njima ne popriča i kupi par čestitki.Sa školom su imali i zajedničke radionice u sklopu projekta "svi smo mi isti" i na školskoj priredbi zajedno prodavali svoja mala dijela!
ReplyDeleteMnogo mi se sviđa ideja o zajedničkim druženjima, a Juraj je zlatan <3
DeleteJučer sjedim na kafi i prilaze djevojke i prodaju bajramske čestitke u svrhu prikupljanja novca za djecu oboljelu od raka. Čestitke su radila djeca, a te djevojke lijepo imaju akreditacije centra koji skuplja taj novac. Svako je otprilike uzeo barem po jednu čestitku, u tom nekom mom vidokrugu.
ReplyDeleteKasnije dok sam šetala gradom, vidim ponovo te djevojke kako sada po ulici prodaju čestitke i susreću se s porodicom - otac, majka, dijete. Objašnjavaju, obraćajući se ocu za šta skupljaju pare, a u tom momentu, njihov mališan govori kako "svako može biti bolestan," na šta ih otac samo otpisa i nastavi dalje...
Naravno svako ima pravo da ne učestvuje u tim akcijama, samo ne znam kako jedna marka može biti previše, ili koji bi drugi motiv bilo ko imao, da je ne da.
Ljudi su postali neosjetljivi, ne znam jel' se time ograđuju od bola i empatije, ili je u pitanju prezasićenost - svako malo u javnost istupe nova lica ojima treba pomoći. Ne pravdam postupak tog oca, valjda je lakše okrenuti glavi nego na minut ponuditi dio sebe.
Delete:(... Kako si samo upravu.. Ali dzaba je nama govoriti.. Sada sam se zamislila, ali vec se vidim kako u toku dana sikcem zbog gluposti i kako mi je sve teze ugoditi ... Kako je covjek proklet i nezahvalan.. Ljubim te!!
ReplyDeleteA ljudi smo. Što postaneš svjesnija takvih momenata, manje će ih biti :*
DeleteTako malo truda treba da se neko usreci. Vecini ljudi je nazalost mrzak i taj mali trud. Kao sto Maja rece...proklet i nezahvalan.
ReplyDeleteBaš me zanimaju razlozi iza toga, kako gore napisah žužiki...
DeleteProsječan čovjek nikad ne može postići tu razinu dobrote i nevinosti koju imaju djeca sa posebnim potrebama.
ReplyDeleteNjihovi roditelji su, zaista, posebni roditelji!
Word!
DeleteBaš sam se ratužila na reakciju tvoga tate.
ReplyDeleteKod nas se zove Radost druženja. Mi smo im jednom prilikom skupljali novac i poklone za Novu godinu (čini mi se), a oni su, da bi nam zahvalili, napravili mali zabavni program. Pjevali su, pleseli, recitirali, glumili. Bilo je tako veselo i lijepo, a sreću zbog tih malih stvari koje smo im donijeli ne mogu opisati.
I vjerujem da se i dan danas obasjaš kad se sjetiš tog dana...tako nam malo treba...
DeleteSvjesni smo svi mi toga što si ti napisala, ali se jako rijetko toga sjetimo i o tome ne razmišljamo.. očito nam je u prirodi da budemo pomalo nezahvalni... Uvijek mi je drago pomoći, barem s kojom kunom i ovako vidjeti da i drugi to rade...
ReplyDeleteRijetko razmišljamo o tome, a često sam se uvjerila da su njima draži osmijeh i podrška, nego svežanj novčanica. Zar to nešto ne pokazuje?
Deletedirnuo me ovaj post, i to jako... ne znam što da drugo kažem... na sreću ima i ljudi dobra srca, a jedna od njih je i moja prijateljica koja studira na upravo takvom fakultetu i već drugu godinu za redom volontira u irskoj... ne samo da zna s takvim ljudima već se vidi na njoj da uživa u tome! jedva čekam da se vidimo pa da čujem kako je bilo ove godine :)
ReplyDeleteZamoli je nek' napiše gost post na tvom blogu =)
DeleteTata ti je zlatan.
ReplyDeleteDanas sam naletila na ljude što prodaju razglednice za djecu oboljelu od raka i kupila, i uvijek me rastuži jer šta god da uradimo premalo je i nedovoljno a ponekad toliko malo možemo uraditi.
Da, ona nemoć koja te obuzme kad shvatiš da ne možeš ništa više...i srdžba kad shvatiš da oni koji mogu, neće.
DeleteNekome malo, a nekome puno.
ReplyDeletePredivan post.
♥
:*
DeleteDivan ti je tata. A oni su zaista posebni, nisam imala puno iskustva s njima, ali sam se naslušala puno priča i znam koliko ljubavi nose u sebi, a taj blog dugo, dugo čitam.
ReplyDeleteBlog je divan, zaista...
Deletejel' tako, mi običnjaci često u svojoj sebičnosti zaboravljamo na njih posebne...
ReplyDeleteZato i jesmo obični!
DeleteNista nije tako dirljivo i inspirativno kao roditelji koji se bore za svoju djecu. I svaki put kad odemo na klinicki centar shvatim koliko malo mi cijenim zivot. I po Banja Luci aktivisti prodaju razne čestitke, između ostalog i za djecu sa posebnim potrebama. Mada su se u zadnje vrijeme pojavili ljudi koji prodaju neke gluposti ljudima govoreći da su u dobrotvorne svrhe. To mi je načisto nevjerovatno. :(
ReplyDeleteJednog dana se nadam da ću da radim sa djecom i takvim ljudima. Ona su skoro jednina pozitivna stvar koja je ostala u ovoj našoj zemlji. Barem što se ljudi tiče.
Svi mi premalo cijenimo ono što imamo,tata ti je u potpunosti u pravu.
ReplyDeleterijetko smo svijesni sta imamo dok to ne izgubimo..ovo je tako lijepo biberli <3
ReplyDeleteznaš kako si u pravu..ljudi su većinom orijentirani na svoje male probleme, dok ne dođe neki pravi problem. i nisu često svjesni koliko su sretni što su im djeca zdrava
ReplyDelete"Mi - prosječni, stalno zabavljeni nekim brigama, obavezama, u žurbi...nismo ni svjesni kud nam dan, sedmica, mjesec - život - proleti.
ReplyDeleteOni, s druge strane, zaista su posebni. Svaki dan mogu da se raduju najmanjim stvarima. Iskreno znaju da se nasmiju i da se obraduju. Nemaju osjećaj za vrijeme i konačnost. Ne znaju šta je mržnja." <3
:)))