Kraljeva Sutjeska road trip ili Kako je Tvrtko otišao na pazar

Upozorenje: Picture heavy post. 

Jedna nedjelje (pretprošle, da budemo precizniji) zaputismo se mi do Kraljeve Sutjeske, a rekoše nam da je i Bobovac tu blizu, ma za bobu jednu malu slatku!

History lesson
Neću vas puno gnjaviti detaljima, Kraljeva Sutjeska je stono mjesto Bosanskih kraljeva (tj. Bobovac je), baza franjevačkog samostana još od 13. stoljeća, vječni dom kraljice Katarine Kosače i dom najstarije džamije u BiH. I da ne zaboravim, mjesto gdje ćete naći jednu od najstarijih tradicionalnih Bosanskih kuća, s početka 19. stoljeća.

Sve super, sve za 5, napravila sam salatu od tunjevine i kukuruza, spakovali oodlični hljeb iz Lindapeka, tri litra vode i zaputili se prema Sutjesci. U slučaju da se i vi želite zaputiti ovamo, iz smjera Zenice, na autoputu odmah skrenete u Kakanj, te na kružnom toku kod autobuske stanice pratite znakove. Moram priznati da je svako malo sa desne strane izranjao putokaz i pokazivao smjer prema Kraljevoj Sutjesci, mada iz Kaknja samo pratite cestu i tu ste. Nema puno mudrosti.

Trenutno obožavam ovu majicu, ne zamjerite što ćete je opetovano viđati na blogu :)

Kako rekoh, bila je nedjelja, nešto iza 11 kad smo stigli tamo - i misa je bila u toku, pa smo malo i uletjeli u crkvu. Oko nas se motao neki čudni čiko, blagosiljao nas i nešto nam mrmljao, pa smo se udaljili. Vjerovatno jedino nas nije znao ^_^

Kidnuli smo iza crkve, do samostana, i divili se svojoj pameti jer je biblioteka - naravno - bila zatvorena.

Ali dobro, nije to sve što se ima vidjeti u tom malenom selu. Prošetali smo do Trga (da, trga Ivana Pavla II) i malo niže, pružaju se dva reda kuća, pa smo krenuli između. Da li zbog mise, ili zbog veličine sela, nigdje nije bilo žive duše. Nikog nismo vidjeli osim dva psa koja su se sunčala na cesti. Sa lijeve strane spazili smo malenu kućicu koja je izgledala staro, staro, ali ipak očuvano. Moram priznati da nisam znala za staru kuću dok do nje nismo došli. Inače svaki spomenik ispred ima tablu (ujedno i znak da je ta građevina zaštićena zakonom) sa kratkim opisom i historijatom. pa i kuća Ivana Duspera.

Obišli smo i staru džamijicu, koja je djelovala nekako usamljeno, na početku sela, kao da već i položajem pokazuje da ne pripada tu ("pametnim" i "dubokoumnim" podjelama, Kraljeva Sutjeska je nacionalno obilježena, uostalom, kao i većina manjih (a bogami i većih) naselja u BiH).

Vratili smo se putem kraj rijeke, taman na vrijeme kad je misa završila. Auto je bio na suncu, pa smo otvorili vrata i sjeli da posmatramo rijeku ljudi koja je izlazila iz crkve. I onda sam spazila nešto što me oduševilo. Bakice u narodnoj nošnji!
Prvo dvije (koje sam i uslikala) - mislila sam da je to slučajnost, da su baš njih dvije naišle. A onda još dvije. Pa još dvije. Pa još tri. I tako nekih 10tak minuta.

Sve u opancima ili crnim papama, pa sa bijelim vunenim dokoljenicama, sa šarenim izvezenim cvjetovima. Bijele gaće, pa bijela suknja, istkana pregača, bijela bluza, crni prsluci, šareni jelečići i crne marame. Neke su  imale i ogrlice od lažnih dukata oko vrata, i druge ukrase na jelečićima.
I moram vam priznati, bilo me stid tražiti od neke da se slika sa mnom. I baš mi je zbog toga žao. :(

Ali, ali!
Naš divni put ne završava ovdje!

Čekalo nas je još 12 km do Bobovca. Kako je put do K. Sutjeske bio pjesma, ništa drugačije nismo očekivali ni do gore. Doduše, imali smo info da se po makadamu vozi 5 km, ali šta je 5 km za našeg Fikru (prije Fikre Focusa imali smo 20godišnjeg Omera Fiestu, op. aut.)
Kako smo se samo prevarili!

Prvo zamislite ledenjak. Sjetite se šta ste o njima učili u školi. Kad se ledenjak kreće, on razara stijene i nosi meki materijal sa sobom. E sad zamislite da je došlo ljeto, i ledenjak se otopio. Tamo gdje se kretao, ostale su brazde u stijenama, kao da su tu orali bogovi s Olimpa. A sva ona sitna masa, kamenčići, pijesak, prašina, ostali su tu gdje su se i zadesili kad je došlo ljeto. I sad zamislite jadnog Fikru kako se bori sa tim usjecima, kamenjem, prašinom...

Negdje daleko, iza 7 gora, iza 7 mora, živio je jedan zmaj. I jednog jutra probudi se zmaj, i pomisli: A u pm, gdje ja to živim?!

I tako, penjemo se mi, drndamo odličnom brzinom od 20km/h (ja usput slikam zelene - tamnozelene - plave - svijetloplave planine) i vidimo na vrhu brda stoji auto. Uh, super, došli smo. Kad ono - nekakav izvor tu i ljudi toče vodu u nekakve kanistere. Nastavimo mi dalje.

Kad najednom - račvanje. Nikakvog putokaza. Jedan put ide nizbrdo, drugi uzbrdo. Odaberemo, logično, pogrešan i skontamo to nakon 20 m (iza brijega) kad se put naglo završi. OK, rikverc, vraćamo se na popravni. U međuvremenu su oni s Golfom natočili vodu i piče ispred nas. "Follow that car!", vičem D.-u i bogami ih slijedimo. Jedno 50tak metara. Neka dva metuzalema izlaze iz auta (oni i auto imaju previše iskustva da bi gume izdržale) pa ih mi pitamo kud za Bobovac. Čiko pokaza pravo rukom, preko brda, nama s desne strane. Pogledamo tamo, kad ono stvarno, kućica i ruševine, nasuprot nas. Tako blizu a tako daleko. Nastavljamo voziti makadamom.
Prolazimo pored krava koje pasu, i pogledaju nas tek onako nezainteresovano, u stilu "Vidi ovog puža." Da napomenem, putem su nas mahom preticali stari Kadeti, Golfovi dvojke i slična auta kojima je put preko makadama samo još jedan obični radni dan. Fikro i dan danas ima traume od makadama, to je ipak desetogodišnja bebica :D

"Put" počinje da se spušta, a spušta se u pogrešnom smjeru, ulijevo, umjesto nadesno, prema selu, i konačno, Bobovcu. D. je na rubu živčanog sloma, očajnički gestikulira i govori: "Kud ćeš tamo, vamo, VAMO!!!"
Nažalost, Harry Potter mu tog jutra nije pozajmio čarobni štapić, i patili smo se idućih 45 minuta dok se nismo dokopali sela. Inače, selo ima asfaltiran put, a jedini put do Kaknja je tim makadamom. Drugi put vodi do Vareša, 12 km maKARAma. Kažu da je taj još gori, i zaista ne želim znati kakav je to put. Za reli vozila, vjerovatno. Ili Ladu Nivu.

Dobro, jadni, prašnjavi, već umorni (i pomalo gladni), dokopamo se popločanog puta do Bobovca. Nekih 10tak minuta kroz šumu i tu smo. Gledamo strminu s nevjericom, i misao se polako oblikuje u glavi - znao je Tvrtko gdje da se sakrije. Vojske i vojske su vjerovatno prošle ovim krajevima, i došavši na vrh brda gdje čak ni od ovog makadama nije bilo ni M, skontali da je Tvrtka bolje ostaviti na miru. A boli Tvrtka briga, kad su ga do ovdje sigurno nosili i to u meHkim nosiljkama. :D
Ali dobro, šta sad, idemo do Bobovca. Vrućina, nizbrdo, kamenje klizavo...izbijamo na čistinu. Pored je malecki zidić od naslaganog kamenja. I nešto šušti. Pogledam dolje i skužim zelenu spodobu bez nogu koja se odaziva na ime zmija. Sreća, ne odaziva se, jer je Zmija" upravo ono što sam viknula i kidnula. Ne nazad, istim putem, Bože sačuvaj, nego naprijed. Pa nismo se ni slikali!

Ova kućica iza je Bobovac.

I tako psujemo Tvrtku sve po spisku, slikamo se i trk nazad. Neš ti nas zajebavat.

Epilog:
Kraljeva Sutjeska je krasno mjestašce. Vrijedi posjetiti. Ako ćete na Bobovac, idite s Ladom Nivom ili nekim tuđim autom. Da vam ne bude žao kad mu otpadne točak. I idite u jesen. Ili zimi. Ili bilo kad kad nema zmija.
Nadam se da se niko nije našao uvrijeđen mojim opisom i "čašćenjem" Bosanskog naslijeđa. Mnogo cijenim to zlatno doba Bosanske države, ali ipak više volim civilizaciju. Ergo, ovo je samo moje iskustvo, ne znači da će vama biti tako.