Saturday, 8 March 2014

O proljeću

Shvatila sam da je najviše mojih životnih uspomena obojeno finim akvarelom proljetnih predvečerja.
Moj tata je uvijek govorio da  ja postajem druga osoba s dolaskom proljeća i da mi u glavi bude roj leptirića koji me sprečavaju da razmišljam kako treba. Dragi tata, to si govorio dok sam išla u srednju i osnovnu školu, i da te sad slušam, vjerujem da bih čula tihe prizvuke brige u tim riječima, brige za moje školske obaveze. Da, ocjene su u ovo doba, kad sve cvjeta osim koncentracije na školske obaveze, zasigurno blago padale.
Ali i dan danas, ja osjetim tu čudesnu instinktivnu energiju koju proljeće ulijeva u svako živo biće. Buđenje proljeća me i danas podsjetilo na mnoga proljetnja predvečerja, na raznorazne avanture iz djetinjstva, na preskakanje ograda i branje prvog cvijeća, trčanje kući prije mraka, pisanje nekih porukica koje su se otvarale na brzinu i s kojih se tekst žudno i brzo upijao, kako očima, tako i srcem, blagi dodir latica behara, moj grad, u to doba, kad još nije dovoljno toplo da se vani naveče ide bez jakne, ali više nije ni tako hladno da se zagrljaj ne osjeti preko debelih slojeva jakni...

Danas, gledah lijepi čudni zalazak sunca, i shvatih koliku neopisivu i neiskazivu sreću osjećam i koliku energiju sam dobila od jednog takvog zalaska. Shvatih koliko sam u duši i dalje ostala ta djevojčica koja se provlačila kroz ograde, koja je obledenjelim rukama, tiho da stanari ne čuju, zatvarala kapije, zaboravljala jakne na igralištu, kupila kišne kapi sa ruba zelenog kišobrana...a opet, koliko me drugih iskustava oblikovalo u ovo što danas jesam. Danas sam osjetila uzbuđenje, nadu i radovanje danima koji dolaze, toplinu kad ti srce preplavi grudi i hoće da pobjegne...
Bliži mi se dvadeset sedma a ja ponovo svim čulima osjećam proljeće i čudim se sama sebi - nije valjda da sam toliko zaljubljena?
Credit
Večernji soundtrack: All That I Need

Thursday, 27 February 2014

Bilo jednom u Oxfordu

Moram priznati da nije teško praviti postove i birati slike za njih, kad u pozadini imam ovako lijepe statiste u vidu divnih fasada još divnijih starih zgrada. Budući da se u arhitekturu razumijem kao Mara u onu stvar (hahaha) prepustit ću taj tip analize ljudima koji to bolje znaju.

Oxford pršti od mladosti. Ako ste stariji od 25, sve su prilike da ćete spadati u onih 15% najstarije populacije u ovom gradu. Dobro, karikiram sad, ali istina je da je u ovom gradu sve poređeno studentima. Popusti u prodavnicama, restoranima, u sredstvima javnog prevoza, pa i mogućnost pristupa pojedinim mjestima (menze, biblioteke) nisu usluga, nego sasvim logičan i normalan dio standardne podrške studentima. Tako da se zaista isplati poznavati nekoga ko posjeduje "čarobnu karticu" pripadnosti nekom od koledža.

A šta obići? Meni se najviše sviđa ovaj dio oko Radcliffe Camera (na slici u pozadini), prelijepa Crkva Svete Marije Djevice, Christ Church College (Potterheads ovo ne bi smjeli propustiti, dijelovi za prvi dio filma su snimljeni u njihovoj trpezariji (malo mi smiješan ovaj izraz za Dining Hall, koja je hall u pravom smislu te riječi :) i na stapenicama ispred nje. I Magdalen College (čita se Modlin :O ) Vjerujem da će i botanički vrtovi u ljeto izgledati prekrasno. Sad su ogoljeli i otužni, pa nisam ni željela ulaziti.

"Servisne" informacije: Oxford ima jednu od najjeftinijih taksi firmi kojom sam se dosad vozila u Engleskoj! Royal cars su pristupačni i brzi, kreću od nule što je prilično čudno za taksi, većini je start barem 3 funte.
Grijeh bi bio ne pomenuti Ben's cookies koji su se odavdje razvili u svjetski brend. Najukusniji kolačić/keksići na svijetu!
Pub Eagle&Child zimi pravi izvrstan Winter Pimm's punč, odličnu supu za 5 funti, a još je ukusnije saznanje da je u istom pubu vrijeme provodio i J.R.R. Tolkien tokom studentskih dana ^_^

Wednesday, 26 February 2014

Pogled kroz Londonsko oko

Plavičaste sijalice su poluškrto obasjavale dio između dva reda drveća. Nije još bio mrak, i jedino što su činile jest da leći na objektivu mog telefona dodaju još modre svjetlosti zbog koje će svo nebo ispasti plavo. Nisam se bunila. Plava je jedna od mojih najdražih boja, i prizor koji sam gledala kako uživo, tako i kroz kameru, prijetio je da postane jedan od mojih omiljenih prizora na svijetu.

Riječ je o, hmm...trgu? parku? drvoredu? štagod? pored Jubilee Gardens, iza London Eye-a, jedne od znamenitosti modernog Londona. South Bank nije toliko užurban kao sjeverni dio grada, nema toliko starih građevina i općenito je istinski procvao tek nakon otvaranja London Eyea. Šećući uz Temzu, posmatrajući City of Westminster i građevine koje se redaju kako idem dalje, nisam baš mogla povjerovati u to da je ovaj dio grada bio nepopularan. Da su turisti prelazili most, slikali se (da u kadar uhvate i Big Ben kulu i House of Parliament) i vraćali se na North Bank. I tako, grdno, grdno griješili. Jer ljepšu panoramu Londona, koja se uživo odmotava pred vama teško da ćete moći vidjeti s nekog drugog mjesta.

London je velik, i strašan, i uzbudljiv i čaroban. Bučan, i užurban - na Oxford Street, na stepeništu metroa, na ulazima u pozorišta, na kasi Primarka... a opet šarmantan i smiren - u žuboru vode na fontanama, u tišini brojnih galerija i muzeja, u zelenilu parkova dok vjeverice skakuću oko vas... grad paradoks.



Nedostaje mi bloganje. Toliko toga vam imam reći. Prije nego sam napravila ovakvu pauzu, pomalo sam se osjećala pod pritiskom da posjetim sve blogove sliste, da pogledam i upratim, da primijetim, komentarišem, postalo mi je obaveza, gušilo me. Ne želim to. Pročistila sam listu blogova koje pratim, pisat ću za svoj gušt i zaista se nadam biti redovnija. Da ovo bude neka vrsta mog dnevnika. Bosnian in Britain ću biti još nekih 4-5 mjeseci, a onda...nešto novo? :)

Friday, 31 January 2014

Topla duša, topao dlan...

Usred dileme, da li ići na odličan koncert u susjedni grad, sama samcata, cijelu noć... ili ostati ovdje na večeri i na piću s nekom rajom...
ne mogu ništa bolje nego da vam podarim pjesmu koju sam i sama čula prvi put prije dvadesetak minuta.

Imati vezu na daljinu je teško. Jako teško. Održavati ju je slatko. 

Prijateljica mi je s proljeća rekla jednu rečenicu koja je onako ostala u nekom prikrajku moje podsvijesti, i visjela je tako nedoslušana i nerazmotrena, takoreći. Rekla je da se u mene prelagano zaljubiti. Meni je to tada bilo smiješno. Nije da ću glumiti neko lažno samopouzdanje, ali vjerujem da je to jako čudan kompliment. I zanimljiv. Ali eto, i on je tu tezu potvrdio ludošću kakvu rijetko vidjeh. :) 
Tri mjeseca poznanstva, i ja sam otišla. On ostao. Rekao je da ćemo imati dvije ljubavi. Jednu dok sam daleko, drugu kad se vratim. I vjerujem mu. 

Saturday, 18 January 2014

Silky rain

Teške kapi beskonačno lupkaju po mom krovu, i ta mokra, meka, beskonačna i mirisna engleska kiša čini savršeno društvo ovoj pjesmi, mom dubokom miru i nježnoj molitvi za nekog ko je daleko, a blizu...